Postmarksizam

Postmarksizam (ponekad: altermarskizam^[1]) je naziv za pristupe ljevičarskih intelektualaca koji su koristeći teorijske modele razvijene u okvirima postmodernizma^[2] nastojali stvoriti novi ljevičarski diskurs. Postmarksisti čitaju djela Marxa i drugu marksističku literaturu na dekonstruktivistički način, nastojeći u tom rušenju pronaći drugačije narative i drugačije ishode temeljnih ljevičarskih nastojanja.

Prema Stuartu Simu, postmarskizam predstavlja "danas već dobro etabiliranu teoretsku poziciju gdje se, kao primjerice u djelima značajnih teoretičara poput Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe, nastoji sačuvati aspekte marksističke misli od propasti marksizma kao globalne kulturalne i političke snage u kasnom 20. stoljeću, i preusmjeriti ih kako bi zadobili novo značenje u rapidnom mijenjajućoj kulturalnoj klimi."^[3]

Termin "post-Marxism" su prvi upotrijebili Ernesto Laclau i Chantal Mouffe (University of Essex) u djelu "Hegemony and Socialist Strategy" iz 1985. godine. Postmarksistička misao je imala velikog utjecaja na formiranje suvremene tzv. nove ljevice nakon 1968. godine, kroz - prema nazivu kojega je bio predložio njemački marksist i jedan od osnivača "Zelenih" Rudi Dutsckhe - "dugi marš kroz institucije", u kojem su ljevičari uspjeli uspostaviti projekte novih lijevih politika unutar postojećih velikih političkih stranaka, te pokrenuli razne organizacije koje se bave socijalnom pravdom, feminizmom i interesima raznih vrsta društvenih manjina.

U razvoju posmarksističke misli znatan utjecaj je imala misao talijanskog marksističkog novinara Antonija Gramscija, koji se 1920.-ih godina zalagao za kulturnu revoluciju u kojoj će ljevičarski intelektualci javnosti nametnuti ljevičarsku misao kao jedinu istinitu i moralno dopustivu, čime će se naposljetku omogućiti stvaranje socijalističkog društva.^[4] Komunistička partija Italije je 1948. – 1951. objavila 6 svezaka novinski članaka i zatvorskih zapisa A. Gramscija, a potom je osnovala i Istituto Gramsci radi popularizacije njegove misli i prevođenja njegovog djela na druge jezike.

Za razliku od "ortodoksnog" marksizma, postmarksisti ne sagledavaju gospodarstvo kao temelj svekolikog društvenog života, nego tek kao jedno u nizu područja u kojem se ostvaruju interesi sukobljenih - potlačenih i tlačiteljskih - društvenih grupa. Također, za razliku od ranijih ljevičara, postmarksisti uopće ne pokazuju osobitu sklonost da dokazuju svoju privrženost misli "klasika marksizma", niti da se koriste baš onom terminologijom i baš onim intelektualnim konceptima kakvima su se koristile generacije ljevičara od kraja 19. pa do pred kraj 20. stoljeća.

Među brojnim ljevičarskim intelektualcima koje u javnosti ubrajaju u postmarksiste, može se spomenuti slovenskog filozofa Slavoja Žižeka i američku filozofkinju Judith Butler.

1. ↑ Popović, Milan. Izazovi pozne moderne : čitajući Jacquesa Bideta i Dragutina Lalovića. Politička misao : časopis za politologiju, Vol. 46 No. 2, 2009. Pristupljeno 27. travnja 2019.
2. ↑ Šundov, Zvonko. Postmarksizam i postmodernizam. Filozofska istraživanja, Vol. 29 No. 1, 2009. Pristupljeno 27. travnja 2019.
3. ↑ Stuart Sim. Introduction. Post-Marxism: An Intellectual History (engleski). Routledge. Pristupljeno 9. svibnja 2019.
4. ↑ Jure Vujić. 23. svibnja 2015. Kako je nastala lijevo-liberalna kulturna hegemonija. Večernji list. Pristupljeno 27. travnja 2019.