Crna rupa

Opća relativnost
${\displaystyle G_{\mu \nu }+\Lambda g_{\mu \nu }={8\pi G \over c^{4}}T_{\mu \nu }}$
Uvod Historija Matematička formulacija Izvori Testovi
Fundamentalni koncepti Princip ekvivalentnosti Posebna relativnost Svjetska linija Riemannova geometrija
Fenomeni Keplerov problem Gravitaciona leća Gravitacioni talasi Povlačenje prostora Geodezični efekt Horizont događaja Singularnost Crna rupa Prostorvrijeme Dijagrami prostorvremena Minkowskovo prostorvrijeme Crvotočina
Jednačine Formalizmi Jednačine Linearizana gravitacija Einsteinove jednačine polja Friedmann Geodezija Mathisson–Papapetrou–Dixon Hamilton–Jacobi–Einstein Formalizmi ADM BSSN Post-newtonski Napredna teorija Kaluza–Kleinova teorija Kvantna gravitacija
Rješenja Schwarzschild Reissner–Nordström Gödel Kerr Kerr–Newman Kasner Lemaître–Tolman Taub-NUT Milne Robertson–Walker pp-talas van Stockum prašina
Naučnici Einstein Lorentz Hilbert Poincaré Schwarzschild de Sitter Reissner Nordström Weyl Eddington Friedman Milne Zwicky Lemaître Gödel Wheeler Robertson Bardeen Walker Kerr Chandrasekhar Ehlers Penrose Hawking Raychaudhuri Taylor Hulse van Stockum Taub Newman Yau Thorne ostali
p r u

Crna rupa je nebesko tijelo koncentrisano od mase s gravitacionim poljem tako jakim da čak i izlazna brzina iz najbližih tačaka prekoračuje brzinu svjetlosti. To znači da ništa, pa čak ni svjetlost, ne može izaći iz njene gravitacije, te joj otuda i naziv crna. Termin "crna rupa" je široko rasprostranjen, čak iako se ne odnosi na rupu u svakidašnjem smislu riječi, već prije na kosmičku oblast iz čega se ništa ne može vratiti. Teoretski crne rupe mogu biti bilo koje veličine, od mikroskopskih do onih veličine opservabilnog Svemira. Nastaju iz ostataka umrlih zvijezda sa više 3 Sunčeve mase (granica za neutronske zvijezde). Pod utjecajem sopstvene gravitacije zvijezda doživljava kolaps i povećava svoju gustinu čime gravitacija dalje raste. Osim mase dodatni faktor je snaga koja utječe na zvijezdu. Ukoliko se zvijezda pretvori u supernovu moguće je isto tako nastajanje crnih rupa čak i kad joj je masa manja od 3 Sunčeve.^[1]

Postojanje crnih rupa je predviđeno u teoriji opće relativnosti. Njemački fizičar Albert Einstein je pretpostavljao da je gravitacija u stanju saviti prostor i vrijeme. Prema klasičnoj općoj relativnosti ni informacije niti materija ne mogu stići iz unutrašnjosti crne rupe do vanjskog posmatrača. Naprimjer, nije moguće iznijeti ništa od njene mase napolje ili primiti odraz natrag od sijajućeg izvora svjetlosti poput džepne lampe ili doći do bilo kakve informacije o materijalu koji je ušao u crnu rupu. Efekti kvantne mehanike mogu dopustiti da materija i energija zrače iz crnih rupa. Ipak, smatra se da priroda zračenja ne zavisi od toga šta je upalo u crnu rupu u prošlosti.

Postojanje crnih rupa u Svemiru je dobro podržano astronomskim opservacijama i djelimično studijama supernovih i emisijom X-zraka iz aktivnih galaktičkih jezgara. Britanski astronom Andrew King odredio je prirodnu granicu crnih rupa od 50 milijardi masa Sunca.^[2]

1. ^ Linda K. Glover, 2005 - DIE GROSSE NATIONAL GEOGRAPHIC ENZYKLOPÄDIE WELTALL,National Geographic Deutschland, Hamburg ISBN 3-937606-26-2 njem.
2. ^ Zaun, Harald (31. 12. 2015). "Wenn supermassive Schwarze Löcher an ihre Grenzen kommen". Telepolis (jezik: njemački). Heise Verlag. Pristupljeno 11. 7. 2017.