El-Endelus

Položaj El-Andaluza i kršćanskih kraljevina u periodu oko 1000. godine, tokom vrhunca vladavine Almanzora

El-Andaluz (arapski: الأنْدَلُس), poznat i kao Muslimanska Španija, bila je srednjovjekovna muslimanska teritorija i kulturno područje koje je tokom svog ranog periodu zauzimalo najveći dio Pirinejskog poluostrva, odnosno većinske dijelove današnjeg Portugala i Španije. Tokom svog teritorijalnog vrhunca, El-Andaluz je zauzimao sjeverozapadni dio Iberijskog poluostrva i dio današnje južne Francuske Septimanije (8. vijek) i gotovo tokom stoljeća (9. i 10. vijek) proširio svoju kontrolu s Fraxineta preko alpskih prolaza koji povezuju Italiju sa ostatkom Zapadne Evrope.[1][2][3] Termin se uglavnom koristi za označavanje dijelova poluostrva kojim su upravljali muslimani tokom različitog perioda između 711. i 1492. godine iako su se granice El-Andaluza stalno mijenjale kako je uticaj kršćanske Rekonkviste[4][5][6] rastao a područje koje su muslimani kontrolisali postepeno smanjivao do područja na jugu poluostrva tj. današnje Andaluzije a na kraju i do površina na kojoj se prostirao tadašnji Granadski emirat.

Nakon Emevijskog osvajanja Španije, El-Andaluz, tada je u najvećoj mjeri bio podijeljen na pet administrativnih jedinica, koje su u velikoj mjeri teritorijalno odgovara današnjoj Andaluziji, Portugalu i Galiciji, Kastilji i Leonu, Navari, Aragónu, Grofoviji Barceloni i Septimaniji. Kao politički domen, El-Andaluz je periodično mijenjao svoj status pa je tako činio jednu od provincija Emevijskog halifata, padom Emevija proglašen je Kordopskim emiratom (oko 750. do 929) koji je potom prerastao u Kordobski halifat (929–1031) i na kraju bio halifat kraljevskog Taifa.

Tokom vladavine muslimana ovim područjem došlo je višeg stepena kulturne razmjene i saradnje između muslimana i kršćana. Kršćani i Jevreji koji su živjeli u islamskoj državi i bili pod njenom zaštitom podvrgnuti su džizji, dok je država s druge strane istima osigurala unutrašnju autonomiju u prakticiranju svoje religije i ponudila isti nivo zaštite od strane muslimanskih vladara.[7]

Tokom perioda Kordopskog halifata, El-Andaluz je bio svjetionik učenja a grad Córdoba, najveći u Evropi postao je jedan od vodećih kulturnih i ekonomskih centara širom Mediteranskog bazena, Evrope i islamskog svijeta. El-Andaluz je bio izvor mnogih dostignuća koja su doprinjela razvoju i napretku islamske i zapadnjačke nauke, uključujući značajan napredak u oblastima trigonometrije (Džabir ibn Aflan), astronomije (el-Zarkali), medicinskih operacija (El-Zahravi), farmakologije (Ibn Zuhr), agronomije (Ibn Bassal i Ebu Kajr) i mnogih drugih polja ljudskog djelovanja. El-Andaluz je postao glavni obrazovni centar za Evropu i područja oko Sredozemnog mora, kao i kanal za kulturnu i naučnu razmjenu između islamskog i kršćanskog svijeta.

  1. ^ Versteegh, Kees (1. 1. 1990). "The Arab Presence in France and Switzerland in the 10Th Century". Arabica (jezik: engleski). 37 (3): 359–388. doi:10.1163/157005890X00041. ISSN 1570-0585. JSTOR 4057147.
  2. ^ Wenner, Manfred W. (august 1980). "The Arab/Muslim Presence in Medieval Central Europe". International Journal of Middle East Studies (jezik: engleski). 12 (1): 59–79. doi:10.1017/S0020743800027136. ISSN 1471-6380. JSTOR 163627.
  3. ^ Some authors mention bands penetrating as far north as Sankt Gallen, where they sacked the monastery in 939. Cf. Ekkehard, Casus S. Galli, IV, 15 (pp. 137f); Lévi-Provençal (1950:60); Reinaud (1964:149f).
  4. ^ "Para los autores árabes medievales, el término Al-Andalus designa la totalidad de las zonas conquistadas – siquiera temporalmente – por tropas arabo-musulmanas en territorios actualmente pertenecientes a Portugal, España y Francia" ("For medieval Arab authors, Al-Andalus designated all the conquered areas – even temporarily – by Arab-Muslim troops in territories now belonging to Portugal, Spain and France"), José Ángel García de Cortázar, V Semana de Estudios Medievales: Nájera, 1 al 5 de agosto de 1994, Gobierno de La Rioja, Instituto de Estudios Riojanos, 1995, p. 52.
  5. ^ Eloy Benito Ruano (2002). Tópicos y realidades de la Edad Media. Real Academia de la Historia. str. 79. ISBN 978-84-95983-06-0. Los arabes y musulmanes de la Edad Media aplicaron el nombre de Al-Andalus a todas aquellas tierras que habian formado parte del reino visigodo: la Peninsula Ibérica y la Septimania ultrapirenaica. ("The Arabs and Muslims from the Middle Ages used the name of al-Andalus for all those lands that were formerly part of the Visigothic kingdom: the Iberian Peninsula and Septimania")
  6. ^ The Oxford Dictionary of Islam. Esposito, John L. New York: Oxford University Press. 2003. doi:10.1093/acref/9780195125580.001.0001. ISBN 0195125584. OCLC 50280143.CS1 održavanje: others (link)
  7. ^ Lewis, Bernard. The Jews of Islam. PrincetMeyrick, Fredrick. The Doctrine of the Church of England on the Holy Communion. NJ: Princeton University Press, 1984. p. 14. "Under the ruling Caliph (the descendant of Mohammed – the prophet of G–d on earth), the Jews were able to preserve their rites and traditions. Peaceful coexistence led to their economic and social expansion. Their status was that of Dhimmis, non-Muslims living in a land governed by Muslims. The Jews had limited autonomy, but full rights to practice their religion, as well as full protection by their Muslim rulers, but this did not occur for free. There was a specific tax called the jizya that Dhimmis had to pay to receive these benefits. Having its origin in the Qur'an, it states Dhimmis who did not pay this tax, should either convert to Islam, or face the death penalty (Qur'an 9, 29). This tax, higher than the tax Muslims had to pay, was in several occasions one of the most important sources of income for the kingdom. The jizya was not only a tax, but also a symbolic expression of subordination (Lewis 14)."It is a common misapprehension that the holy war meant that the Muslims gave their opponents a choice 'between Islam and the sword'. This was sometimes the case, but only when the opponents were polytheist and idol-worshippers. For Jews, Christians, and other 'People of the Book', there was a third possibility, they might become a 'protected group', paying a tax or tribute to the Muslims but enjoying internal autonomy" (Watt 144)

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Nelliwinne