Osmanski turski jezik

Osmanski turski jezik لسان عثمانى‎
Države govorenja	Osmansko Carstvo
Regije govorenja	Osmansko Carstvo
Broj govornika	0, reformiran u moderni turski jezik 1928. god.
Rang	-
Klasifikacija	altajski  turkijski jezici   oguški jezici    osmanski turski
Službeni status
Služben u	Osmansko Carstvo i Turska do 1928., kasnije zamjenjeno modernim turskim jezikom
Regulatori	nema
Jezični kôd
ISO 639-1	-
ISO 639-2	ota
ISO 639-3	ota
SIL	OTA
p • r • u

Osmanski turski (Osmanlijski turski; turski: Osmanlı Türkçesi), ili samo osmanski (osmanlijski; osmanski turski: لسان عثمانی‎ [lisân-ı Osmânî], takođe poznat i kao تركجه‎ [Türkçe] ili تركی‎ [Türkî] – "turski"; turski: Osmanlıca), je inačica turskog jezika, koja se upotrebljavala kao upravni književni jezik Osmanskog Carstva, sadržavajući velike pozajmice iz farsi jezika, koji je zauzvrat sam bio prepun pozajmica iz arapskog jezika. Pripadao je oguskoj skupini. Poput većine ostalih jezika islamskih naroda, osmanski turski se piše na arapskom pismu. Uprkos činjenici da je osmanski turski, koji se govorio u prijestolnici, u suštini bio isti kao i obični turski, kojim su govorili zemljoradnici i seljaci u unutrašnjosti zemlje, veliki dio arapsko-perzijskih pozajmica postao je nerazumljiv za one koji su bili manje obrazovani.

1928. godine, nakon reformi koje je proveo Mustafa Kemal Atatürk, pojavio se homogeniziraniji turski, s manje uticaja iz arapskog i perzijskog i koristeći latinično pismo. Razlog ovim promjenama bio je navodno u tome da narod koji nije bio obrazovan u tom jeziku nije bio u stanju ga razumijeti, budući da je materinji jezik naroda bio homogeniziraniji turski. Mnogi danas smatraju da se osmanski turski sasvim razlikuje od današnjeg turskog. No, taj stav izgleda da je politički motiviran i lingvistički neosnovan. Pa ipak, manji broj današnjih govornika u Turskoj je u stanju razumijeti osmanski turski, u govornom i pisanom obliku.