Radiokarbonsko datiranje

Datiranje ugljikom-14 je metoda koja koristi prirodni izotop ugljika-14 da otkrije starost materijala koji sadrži ugljikove spojeve, starosti do 60 000 godina.^[1] Prema međunarodnoj usvojenoj konvenciji starost ugljika-14 se izražava u godinama prije sadašnjosti (engl. Before Present – BP), pri čemu se kao početna godina uzima 1950. Također, dogovoreno je da će se kod proračuna starosti upotrebljavati “staro”, Libbyjevo vrijeme poluraspada od 5560 godina. Biljke asimiliraju C-14 putem fotosinteze, a životinje se hrane biljkama. Na taj način sva živa bića zadržavaju istu koncentraciju C-14 tijekom cijelog života. ¹⁴CO₂ se otapa u oceanima, te se nalazi u planktonu, koraljima i školjkama. Nakon smrti organizma prestaje nadoknadivanje C-14 i njegova se koncentracija počinje smanjivati. Uzorci pogodni za datiranje ugljikom-14 su prvenstveno ono koji sadrže organski ugljik: drvo, drveni ugljen, treset, kosti, kosa, rogovi, organsko tlo, žito itd. Karbonati koji sadrže ugljik su dio prirodnog ciklusa i mogu se takoder datirati: školjke, karbonatni sediment kao sige (stalaktiti, stalagmiti), sedra, jezerski sediment, te otopljeni bikarbonati u vodi.

Datiranje ugljikom-14 je razvio Willard Libby 1949. kao profesor na Sveučilištu u Chicagu. Za to je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1960. ^[2][3]

1. ↑ Plastino, W.; Kaihola, L.; Bartolomei, P.; Bella, F. (2001). „Cosmic Background Reduction In The Radiocarbon Measurement By Scintillation Spectrometry At The Underground Laboratory Of Gran Sasso”. Radiocarbon 43 (2A): 157–161. 
2. ↑ Arnold, J. R.; Libby, W. F. (1949). „Age Determinations by Radiocarbon Content: Checks with Samples of Known Age”. Science 110 (2869): 678–680. DOI:10.1126/science.110.2869.678. PMID 15407879. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-15. Pristupljeno 2013-01-06. 
3. ↑ „Willard Frank Libby”. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-29. Pristupljeno 2013-01-06.