Karlo II., kralj Engleske

Karlo II. Charles II
kralj Engleske, Škotske i Irske
Vladavina	29. svibnja 1660. - 6. veljače 1685.
Krunidba	23. travnja 1661.
Prethodnik	Karlo I.
Nasljednik	Jakov II. i VII.
kralj Škotske
Vladavina	30. siječnja 1649. - 3. rujna 1651.
Krunidba	1. siječnja 1651.
Prethodnik	Karlo I.
Nasljednik	Vojna vlada
Supruga	Katarina od Braganze
Djeca	nezakonita James Scott, vojvoda od Monmoutha
Dinastija	Stuart
Otac	Karlo I.
Majka	Henrietta Marija
Rođenje	29. svibnja 1630.
Smrt	6. veljače 1685.
Vjera	anglikanstvo katoličanstvo[1]

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Karlo II. (Palača St. James's, 29. svibnja 1630. – 6. veljače 1685.), engleski, škotski i irski kralj.

Poznat je po tome da je de iure bio kralj od smaknuća svoga oca Karla I. 30. siječnja 1649., ali de facto je kralj postao 29. svibnja 1660. nakon smrti Olivera Cromwella čime je bilo završilo razdoblje republike i započela restauracija monarhije u Engleskoj. U narodu je poznat kao "veseo vladar" zbog svoje sklonosti ka uzbuđenjima i uživanjima.

Nakon smaknuća njegova oca Karla I. 30. siječnja 1649. Karlo je de jure naslijedio krunu. Nakon što je bio prisiljen pred snagama odanim parlamentu izbjeći u Škotsku 5. veljače iste godine proglasio se kraljem Škotske no i ta titula je bila samo titula bez sadržaja dok ju, nakon dugotrajnih pregovora, nisu priznali škotski prezbiterijanski pobunjenici, pa je Karlo okrunjen za škotskog kralja 1. siječnja 1651. Međutim, i ta njegova vladavina je bila kratkog vijeka jer je ta vlast bila uklonjena prodorom republikanske vojske Olivera Cromwella. Sve do povratka na vlast godine 1660. Karlo je proveo u izgnaništvu u Francuskoj.

Kao i njegov otac, Karlo je većinu svoje vladavine proveo u borbi s parlamentom, ali za razliku od vremena njegovog oca, napetosti nisu nikada dosegnule takvu razinu neprijateljstava iz razloga što je Karlo izbjegavao nametanje novih poreza koji bi ga antagonizirali s parlamentom i narodom. Njegovu vladavinu obilježio je i utjecaj vjerskih sukoba koji su se odvijali na kontinentu na unutarnje prilike i prvi politički sukobi zametaka političkih stranaka u Engleskoj (Torijevaca (Tory – konzervativci) i Vigovaca (Whig – liberali).

U braku nije imao preživjele djece ali je zato imao brojnu nezakonitu djecu od kojih je priznao četrnaest. Bio je pokrovitelj i mecena mnogim umjetnicima, a na dvoru je oživio kazališne predstave i glazbene koncerte koji su u vrijeme Republike bili zabranjeni. Tijekom života smatrali su ga prikrivenim katolikom, a na samrtnoj postelji prešao je na katolicizam.

1. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor cna